Sol, slava i krv

Sredinom 14. stoljeća u gradovima srednje i sjeverne Italije javlja se novi pokret koji će biti zapamćen kao jedno od najkreativnijih razdoblja u književnosti i umjetnosti u ljudskoj povijesti. Naravno radi se o renesansi – ponovnom buđenju čovjeka koji je stavljen u prvi plan po uzoru na antiku. Početkom 14. st. veliki Dante piše svoje remek djelo Božanstvenu komediju, a cistercitska Opatija ulazi u svoje zlatno doba.

No vratimo se malo unazad, na sami početak 14. stoljeća. Kao što je napisano u zadnjem članku – “Pečat i zlatna kapljica” 1301. dolazi do promjena na vrhu Hrvatsko-Ugarskog kraljevstva, i Arpadovići su zamijenjeni Anžuvincima. U svim tim previranjima došlo je do jačanja velikih posjednika, a među njima su i spomenuti Babonići koji su to to vrijeme bili jedna od najbogatijih obitelji na prostoru današnje kontinentalne Hrvatske koji su svoju obiteljsku zakladu imali u Topuskom, unutar samostanske crkve. Kralj Karlo I., iz loze Anžuvinaca došao je na tron kada je kraljevstvo bilo u dosta kaotičnom stanju.

Da bi malo smirio situaciju, kralj daje veće ovlasti banu koji dobiva nezahvalnu zadaću da pomiri Crkvu, plemiće, građane i crkvene redove. U to vrijeme seljake se nije ništa pitalo, a vjerojatno ni danas nije puno bolje.

U tim previranjima Opatija je ostala bez vrlo važnog posjeda “Kralja” kod Bihaća. Cisterciti su tamo izgradili kulu i sklop zgrada koji će koristi naravno u poljoprivredne i skladišne svrhe. Jedan od tadašnjih banova, ban Nikola stao je na stranu cistercita te su oni dobili nazad otuđeni posjed. Banovi i opati bili su u dobrim odnosima, a u povijesnim zapisima stoji kako je i sam ban boravio u blizini Topuskog, na području između današnjeg Starog Sela Topusko i Katinovca. Pošto se radi o banu, možemo pretpostaviti da je imao u najmanju ruku pristojan smještaj, a možda je negdje uz Glinu i bila kakva srednjovjekovna villa ili castellum, a oko nje danas zakopani zlatni dukati. 😃

Ovi nalazi pokazuju da su banovi imali posebnu vezu s Toplicama i da im je Topusko bilo dosta važno puno prije bana Jelačića i ostalih banova iz 19. stoljeća.

Prije nego nastavimo dalje vratimo se malo do Bihaća i cistercitskog posjed. Sami posjed je bio malo dalje od ostalih posjeda koji su bili malo sjevernije i koji su činili jednu cjelinu, no zato je posjed bio izrazito važan jer je tuda prolazio pravac za more, a opati su u Senju također imali svoj posjed – važno skladište gdje su dopremali proizvode s kontinenta, prodavali i kupovali druge proizvode od kojih je najvažnija bila sol – bijelo zlato. Da, sol se smatra svetom, darom bogova, koja i dan danas ima važnu ulogu u našem životu. Zbog nje su se vodili ratovi, a negdje u vrijeme naših cistercita pojavila su se neka praznovjerja u vezi sa solju. Sigurno su vam vaše bake i mame govorile da se ne prosipa sol jer prosipanje soli smatra se zloslutnim znakom. Čak je veliki Leonardo da Vinci na svojoj slici “Posljednja večera” ispred Jude naslikao prevrnutu soljenku.

Spomenuo sam nekoliko puta kako Cisterciti imaju velike posjede, te jedno od pitanja koje će vam sigurno pasti na um je – “Tko radi na tim posjedima i koliko zapravo ima Cistercita u Topuskom?” Taj broj se naravno mijenjao kroz godine, u boljim razdobljima u samostanu ih je bilo oko tridesetak, a u težim vremenima svega pet-šest.

Naravno oni nisu mogli sami održavati te gospodarske stanice – granđe. Na tim granđama su radili konversi (frater conversus, frater laicus, laicus conversus, laicus barbatus). Riječ je o neškolovanim laicima, koji nisu sudjelovali u liturgiji niti u hijerarhiji reda i upravi samostana. Ipak, oni su bili pravi članovi redovničke zajednice, te su fizičkim radom, kao i organiziranjem rada osiguravali opstanak samostanu. Drugi, nazovimo sloj ljudi koji je pomagao Cistercitima, bili su jobagioni koji su imali bolji položaj od kmetova. Oni su većinom imali vojnu ulogu, tj. vojnu prošlost, pa su se s vremenom prilagodili novim gospodarima – Cistercitima. Na samom dnu su bili kmetovi koji su odrađivali teži dio posla.

U zadnjem članku spomenuo sam kako su Cisterciti bili vrsni vinari, a osim vina i podruma, bili su poznati i po gradnji mlinova. Mlinovi su naravno bili jako važni, i bilo ih je dosta na Glini, Petrinjčici, Maji i ostalim rijekama i potocima.
Sva ta organizacija se dosta brzo mijenjala i opati su ubrzo funkcionirali poput feudalnih posjednika, granđe zamjenjuju predijalni posjedi, na kojima zemlju obrađuju većinom već spomenuti kmetovi.

Trgovina soli, sigurno je donijela dobre prihode, i opatija sredinom 14. stoljeća je u dosta dobrom stanju, no nažalost 1342. godine samostan je zadesila prirodna katastrofa. Udar groma u crkveni zvonik je uzrokovao požar i zapalio ga. U to vrijeme glavni opat je bio opat Ivan koji je bio značajna i poštovana osoba toga razdoblja, pa možemo pretpostaviti da se opatija brzo oporavila od tog udarca.

No, nisu svi opati bili Božje sluge i dobri ljude. Jedan od njih je bio Sifrid koji nije bio vrijedan uzvišene časti, jer je samostanska dobra “haračio i protepavao”, a to je bio i povod da su Topuščani samostanu otkazali podanost i službu. Glavni predvodnici bune su bili Topličani Majhen, Ivan, Radoš, Ivek i Luka, koji su uspjeli doći do toga da opata smijene, ali su nažalost i oni izvukli kraći kraj, te su bili izgnani iz Topuskog, jer je u tim sukobima stradao nevini samostanski ključar.

Prosperitet samostana nije dugo trajao u tim teškim vremenima. Unutarnjih problema unutar samog reda bilo je dosta, kao i sukoba, na razini Opatijskih posjeda, ali i samog kraljevstva. Krvavi sabor križevački možda vam je ostao negdje sa strane u sjećanju i sjećate se tog dijela kad ste učili povijest u osnovnoj ili srednjoj školi. No, kakva je zapravo poveznica Križevaca i Topuskog i kakve veze taj Sabor ima veze sa Cistercitima? Zapravo ovdje se radi o događajima koji su predvodili tom događaju i tome tko je bio na čijoj strani. 

Naime nakon smrti Ludovika Anžuvinca dolazi do građanskog rata, tj. borbe oko nasljedstva. Na jednoj je strani Žigmund Luksemburški koji je oženio kćer posljednjeg hrvatsko-ugarskog kralja Mariju Anžuvinski. Njezina majka vladala je od 1382. godine kao regentica u ime svoje kćeri. Kraljica udovica, Elizabeta Kotromanić nije se svidjela hrvatskim velikašima te su oni digli bunu protiv nje i kasnije je zatočili u Novigradu. Velikaše je podupirao tadašnji bosanski kralj Stjepan Tvrtko I. koji je i sam nagovarao velikaše da se odvoje od Ugarske. Naravno i on je u svemu tome imao svoje ciljeve i ambicije. Jedan dio hrvatskih velikaša je ipak bio na strani same kraljice, a uz njih također i toplički cisterciti. Srednji vijek je bio dosta zamršen, i često se nije moglo znati tko je na kojoj strani i tko ima kakve interese, pravi hrvatski “Game of Thrones”.

Pošto su cisterciti bila na drugoj strani 1387. bosanske trupe su provalile preko Une na posjede Zrinskih koji su podupirali kraljicu, a u tom pohodu su i opljačkali Opatiju i sa sobom uzeli vrijedan inventar i knjige.

Nekoliko godina nakon, kralj Žigmund odlazi u Križarski rat gdje je kršćanska vojska potučena, a on jedva spašava svoju glavu. Preko drugih zemalja i Dalmacije se vraća u Ugarsku, a upravo na tom putu dolazi u Topusko gdje su ga opati ugostili, jer je on bio njihov saveznik. Iz Topuskog odlazi u Križevce želeći pomirbu s hrvatskim velikašima, bar tako govore povijesni izvori, no je li to bila istina, teško ćemo to ikada znati. Ono što znamo da su na tom sastanku pale teške riječi i da je došlo do sukoba na kojemu su Žigmundove pristaše ubile nekoliko hrvatskih plemića. Takav razvoj događaja izazvao je samo nove nerede koji su kraljevstvo doveli na rub opstanka.

Takav razvoj najbolje koristi novi neprijatelj sa jugoistoka – Otomani, koji su već potukli nekoliko kršćanskih vojski i koji nezaustavljivo dolaze na područje Hrvatske. Opati u takvoj situaciji napuštaju Topusko oko 1403. godine (ili 1408. god) i ostavljaju samostan. Razdoblje slave i soli je završilo, dolaze krvavi dani, gdje će samostan imati drugu ulogu, a Cisterciti na odlasku kao da govore putnicima koji idu u suprotnom pravcu, citirati ću onog istog Dantea s početka ovog članka “Odreknite se svake nade vi koji ulazite” (u Topusko dolazite).

Nada napušta ovaj prostor i počinje borba za opstanak koja će trajati više od 300 godina, a iskreno, djelomično se ta borba nastavlja i do dana današnjeg.