Kraljevi i opati

Tko će moći suzdržati narod, da ne uzdiše, Kada bude gledao ovaj grob, doista vrijedan oplakivanja? Jer u ovoj tami počiva svijetla zvijezda Uzvišena podrijetla. Kako li se čudno trne! Jer njezina se divljačka smrt može s proklinjanjem tumačiti Crnim zločinima opakoga naroda Bijesni popustiše do krajnosti srcu I najtežim umorstvom pogubiše kralja Krepke snage, rukom moćnoga, Pobožnoga Zvonimira, beskrajno poštenoga, Koji je bio njihov štit protiv dušmanima, Navikao da satire neprijateljska vrata, Oplakujte, prvaci, već jednom glavara časti, Starci i mladići hrvatske zemlje, Jer što bijaše prva svečanost kraljevstva I ujedno čast i slava, sada je propalo.“ Ovo su prema jednim povijesnim izvorima riječi koje se nalaze na grobu posljednjeg velikog hrvatskog vladara, kojeg su po legendi ubili njegovi podanici.  Nakon smrti kralja Dmitra Zvonimira počinju sukobi za hrvatsku krunu između Mađara i hrvatskih plemića. Posljednji hrvatski kralj Petar Snačić (Svačić) koji je na vlasti bio od 1093.-1097. poginuo je 1097. u sukobu s Kolomanom Arpadovićem po nekim povjesničarima na današnjoj Petrovoj gori (drugi izvori navode da je sukob bio južnije, blizu današnjeg Knina). Iako su Mađari dobili bitku tek su 1102. došli na vlast, mirovni putem. Koloman je uvidio da neće moći pokoriti Hrvatsku, pa se 1102. odlučio nagoditi s Hrvatima. Sklopio je ugovor Pacta Conventa s predstavnicima 12 hrvatskih plemena, koji su ga priznali za kralja, pa je tako Hrvatska ušla u personalnu uniju s Ugarskom. Arpadovići će vladati Hrvatsko-Ugarskim Kraljevstvom idućih 200 godina, loza će dati neke velike vladare, ali i puno slabih i pohlepnih kraljeva. Za povijest Topuskog najvažniji su Andrija II. i njegov sin, puno poznatiji vladar Bela IV.

Andrija II. rođen je 1177. god kao drugi sin Bele III. U to vrijeme po načelu primogeniture kralja je nasljeđivao njegov najstariji sin. Upravo zbog toga doći će do sukoba između Andrije i Emerika, prvorođenca Bele III. Kralj Bela želio je tijekom života poći u križarski rat u Svetu zemlju, ali mu to zbog političkih prilika i bolesti nije pošlo za rukom. Stoga je ostavio Andriji poveću svotu novca da prikupi vojsku i krene u križarski rat, a Andrija mu je prisegnuo da će to učiniti. Belu III. naslijedio je 1196. godine stariji sin Emerik. Andrija je nakon očeve smrti počeo prikupljati vojsku kako bi ispunio očev zavjet, ali umjesto protiv nevjernika zaratio 1197. godine protiv brata kralja Emerika kako bi, protiv očeve odredbe, preuzeo Hrvatsku i Dalmaciju kao svoju baštinu. Nakon nekoliko bitaka Andrija je poražen, a 1201. su se braća pomirili. Ipak Andrija je ubrzo opet poveo pobune, nakon čega je bio zatočen u blizini Varaždina. Ipak smrt Emerika, a nakon njega i njegovog malodobnog sina, donijela je Andriji krunu 1205. godine.

Dolazak Cistercita

1205. godina je jedna od najvažnijih godina u povijesti Topuskog, jer upravo te godine novi kralj Andrija II. poziva Cistercite da dođu u Topusko i osnuju novi samostan i crkvu. Zašto baš Cisterciti pitanje je kojim se bavi mnogi povjesničari. Jedni smatraju da se je na taj način htio iskupiti za svoje grijehe, a drugi da je na taj način htio učvrstiti svoju vlast. Naime samostan je odlučio sagraditi na vrlo važnom prometnom čvorištu, a Cisterciti su na neki način bili pod njegovom vlasti. Kao institucija pod patronatom ugarskih vladara bila je podređena izravno papi, čime je utjecaj lokalne crkve sveden na minimum.

U starijoj literaturi često se spominje legenda u ljubavi Andrije II. prema Toplicama, koji je prema legendi u Topuskom imao svoj dvor i tu često odmarao. Ipak istina je malo drugačija. Andrija je svoje sjedište imao u Gori, no Topusko je dobro poznavao. Kralj je znao da Toplica leži na najkraćem prometnom pravcu koji vodi iz unutrašnjosti Kraljevstva prema Dalmaciji. Cisterciti su tada bili snažan i bogat crkveni red koji su propovijedali Božju riječ, borili se protiv hereze, poticali na Križarske ratove, a bili su poznati i kao vrhunski poljoprivrednici i graditelji. Isušivali su močvare, krčili šume i efikasno natapali zemljišta.

Kako bi se osigurali svi uvjeti za boravak redovnika i opata izgrađene su osnovne samostanske prostorije. Prema pravilima reda, Cisterciti nisu smjeli otputovati u neko novo mjesto bez unaprijed sagrađenih prostorija (oratorij, dormitorij, refektorij). 1208. u Toplicu dolazi 12 monaha i opat iz francuskog samostana Clairveux i tako nastaje 67. samostan osnovan iz te Opatije.

U svečanom privilegiju iz 1211. god. navodi se kako je samostan već izgrađen. Samostan se spominje kao „kraljevski“, a darujući opatiji cjelokupan posjed Gorske županije (osim dio kojeg je pripadao templarima i 6 plemena) osigurao je opatiji veliko bogatstvo.

Cisterciti su odmah po dolasku krenuli s isušivanjem močvarnog područja oko Toplice, posadili su vinograde i osnovali granđe, gospodarske stanice koje su spominju 1211. na području današnje Maje.

Potpomognuti kraljevskim donacijama, Cisterciti u Topuskom postaju veliki feudalni posjednici i gospodarstvenici što im je omogućilo da budu i veliki graditelji  Crkva Blažene Djevice Marije koja je bila u sklopu samostana bila je jedna od najvećih crkvi na području kontinentalne Hrvatske. Mađarski povjesničari navode kako su Toplički Cisterciti imali najviše posjeda u tadašnjem Kraljevstvu čak 659 km2. Takvo bogatstvo dovest će do sukoba i s Templarima, a ponajviše s velikašima.

Osim Opatije u Topuskom, Cisterciti (iz opatije Zircz) su 1232. osnovali novu opatiju koja se nalazi u današnjem Kutjevu, a od koje je danas ostao nadaleko poznati vinski podrum koji svjedoči kako su Cisterciti bili vrhunski graditelji i vinari. Osim te opatije osnovana je opatija u Zagrebu koja se nalazila na današnjoj najpoznatijoj zagrebačkoj tržnici – Dolcu.

Andrija II. preminuo je 1235., nakon 30-god vladavine, a naslijedio ga je njegov sin Bela IV. koji je nastavio darivati Opatiju. 1241. Kraljevstvo je zadesio veliki problem, naime Mongoli su upali u Kraljevstvo, pod vodstvom Batu-kana 150 000 Mongola je potuklo Hrvatsku-Ugarsku vojsku, a sam se kralj sklonio u tvrde dalmatinske gradove kao što je Klis. Veliki dio Hrvatske je bio razoren ipak Opatija se izvukla bez previše gubitaka, a nakon povlačenja Mongola radi smrti velikog kana Ogotaja, Opatija Topusko nastavlja sa širenjem i dobiva veliki niz privilegija.

Pred kraj 13. stoljeća spominje se 58 imanja u vlasništvu Cistercita. Jedna od kronika spominje kako se s najbržim konjem sva imanja ne bi mogla obići u četiri dana. 1282. se spominje kako je napokon završena izgradnja cijele crkve i samostana. Pred kraj 13. stoljeća započinje nova etapa u razvoju opatije, no o tome ćemo pisati u idućem članku „Pečat i zlatna kapljica“.

IZVORI: Hrvatska Enciklopedija, Gradski muzej Karlovac, Hrvatski institut za povijest, Medieval Studies

AUTOR: Mario Dimač