Mnoga su junaštva zaboravljena. Ovo je jedna od tih zaboravljenih, herojskih priča, o ljudima koji su živjeli na današnjoj Banskoj zemlji, tj. Banovini, u nekom drugom razdoblju, da budem točniji, prije 438 godina. Njima u čast ide ovih par redaka.
Sredinom 16. st. padaju hrvatske srednjovjekovne utvrde na rijeci Uni. „Ključ Hrvatske“- Kostajnica, 1556. je izdajom došla u ruke Turaka. Idućih godina padaju ostale hrvatske utvrde: Kladuša, Pećigrad, Podzvizd, Ostrožac i Drežnik. Sljedeća na redu je bila utvrda Gvozdansko-bogati grad Zrinskih. Njegova opsada počinje 3.10.1577. Tursku vojsku od 10000 ljudi predvodio je Ferhad beg. Gvozdansko je branilo 300 ljudi, većim dijelom rudari, te nešto haramija, stalnih tvrđavskih stražara i kranjskih puškara.
Nakon gotovo tri mjeseca blokade, potkraj prosinca Ferhad-beg je sa svojom vojskom došao pod Gvozdansko u kojem je posada ostala bez hrane i ogrjeva. Naime, sezona ratovanja u to vrijeme obično je počinjala u proljeće kada je narasla trava za konje i vučnu stoku, a završavala bi s dolaskom zime kada više nije bilo hrane za životinje i tada bi se vojske povlačile u zimovnike do sljedećega proljeća. Ferhad-beg je neuobičajeno, u želji da konačno osvoji hrvatske utvrde koje su mu sprečavale dublje prodore, produžio sezonu ratovanja, pa se blokirani branitelji nisu uspjeli pripremiti za nadolazeću zimu.
Već do tada posada je unatoč svim teškoćama odbijala sve ponude da se preda, a jednako tako otklonila je i ponudu samog Ferhad-bega koju im je uputio na Božić 25. prosinca 1577. kada se oko grada utaborio najveći dio, netom pristigle, turske vojske. Tada su Turci topovima počeli tući tvrđavu. Topničkom vatrom znatno prorijeđena posada, već potpuno izgladnjela i dalje je odbijala turske ultimatume, a postupno je jednog po jednog pojela i pse-čuvare. Kada je 9. siječnja 1578. posada ostala sasvim bez hrane, jer su Turci strijelama ubacili otrovano meso i njime otrovali posljednja dva psa Ferhad-beg je posljednji put pozvao posadu na predaju. Kao i ranije i ova je ponuda odbijena. Tada je bijesni Ferhad-beg s 10 000 Turaka u sljedeća tri dana organizirao tri velika juriša kojima je pokušao zauzeti Gvozdansko, no neuspješno. Sve juriše posada Gvozdanskog izmučena glađu i hladnoćom odbila je očajničkim i nadljudskim naporima. Nakon tri dana žestokih borbi na životu je ostalo još samo tridesetak branitelja, koji su bili praktički bez streljiva.
Kada su Turci četvrtoga dana 13. siječnja 1578. ujutro, nakon topničke pripreme, krenuli u juriš sa zidina se nije oglasila ni jedna puška, a već ranije tijekom noći ugasile su se sve vatre u gradu. Sumnjičavi Turci lagano su se približavali zidinama iščekujući svaki čas neki pucanj. Kada su pak bez ikakva otpora provalili vrata tvrđave bili su zatečeni strašnim prizorom. U gradu punom ruševina našli su samo mrtva tijela. Svi branitelji ležali su na svojim položajima smrznuti i mrtvi, a u gradu nije bilo ni hrane, ni vode, ni streljiva, ni ogrjeva. Ovim prizorom bio je potresen i sam Ferhad-beg kojega je zadivila hrabrost posade koja je radije izginula, nego se predala. Poštujući njihovo junaštvo zapovjedio je da se dovede katolički svećenik kako bi ih se pokopalo po kršćanskom obredu.
Tako završava jedna od najvećih priča hrvatsko-turskih sukoba. Utvrda je danas, nažalost, u jako lošem stanju. Nadajmo se da će i ona nekada dočekati bolja vremena i da će biti tu kao svjedok povijesti.