Nakon ustrojavanja ostalih dijelova Vojne granie duž granice i kordona s Osmanlijskim carstvom posljednja na red došla je granica na Kupi i Savi takozvana Banska zemlja. Nakon ustroja regularnih postrojbi u Slavonskom generalatu tadašnji hrvatski ban Karlo grof Batthányi ustrojio je 1750. na nekadašnjem području Petrinjske ili Banske zemlje dvije pješačke i jednu konjaničku regularnu pukovniju.

Prva banska pukovnija podizana je i novačena u zapadnom dijelu Banske zemlje na području nekadašnje Glinske kapetanije, Druga banska pukovnija u istočnom dijelu na području nekadašnje Petrinjske i Dubičke kapetanije. Nakon ustroja svaka banska pukovnija je imala četiri bojne s po četiri satnije od 240 vojnika i još dvije satnije od po 120 elitnih vojnika – grenadira. Kasnije, preustrojem 1769. grenadiri su zamijenjeni oštrostrijelcima (Scharschützer), a svaka pukovnija brojala je ukupno 4080 vojnika, dočasnika i časnika. Specifičnost dviju banskih pukovnija u odnosu na druge pukovnije bila je u tome što je njihov titularni vlasnik bio hrvatski ban koji je imao pravo imenovati sve časnike, pa je u tim pukovnijama služilo mnogo domaćih plemića, časnika i dočasnika. Iako je bilo određeno da Bansku zemlju i postrojbe u njoj uzdržavaju hrvatski staleži i Kraljevina postrojbe stacionirane ondje bile su ipak pod izravnim zapovjedništvom Dvorskog ratnog vijeća. Od svoga osnutka postrojbe Banske zemlje borile su se u gotovo svim ratovima Habsburgovaca.

O hrabrosti i požrtvovnosti banskih vojnika najbolje nam pokazuje podatak da su od kada je uvedena zlatna i srebrna medalja za hrabrost 1790. pa sve do 1809. pripadnici pojedinih postrojbi Banskog generalata odlikovani s 3 zlatne i 12 srebrnih medalja za hrabrost.